Ne znam kako ljudi napišu 200 strana dobre, povezane priče. Čak me i gluposti tog obima fasciniraju. 200 strana sranja su ipak 200 strana na koje je neko morao da se isere. To je možda i teže.
Ja sam hteo da napišem priču. Striktno bez lupanja. Nešto interesantno i smešno. Za Marinu. Nešto što će da je trgne iz tog njenog depresivnog raspoloženja. Dve rečenice je bilo premalo, dve reči - previše. Mislim da bih bio zadovoljan sa dve strane. Jedini problem je bio što sam u izmišljanju jako loš. Ona mi je pre nedelju dana rekla da joj malo nedostajem. Izmišljala je umesto mene i to je očigledno radila jako dobro.
Pokušao sam da pišem. Ništa. Odustao sam i okrenuo se traženju alternativnih rešenja. Možda bi trebalo da je udarim palačinkom i gledam kako joj se džem razliva po faci. Ona bi se, na svoj poseban način, obradovala palačinkama, a ja bih možda uživao u tom malom nasilju. Muškarac svoju ljubav dokazuje glupostima, a žena požrtvovanjem. Palačinke bi sigurno bile jako glup potez..
5 коментара
ne bi bile glup potez ako su sa medom
jer mu to dođe kao malo nasilje nad pčelama
valjda
misliš?
pa ja srki ne znam sad dal mislim il ne mislim kad mi ovaj ispod što ne zna da ceni kratku formu reko da mi pglu komentar =(
ubaci neki filter za glupe komentare.
i marina bi se verovatno na svoj poseban nacin obradovala da si je udario palacinkom (palacinkama, jos bole) sa nutelom.
ili da je bar ova prica imala 2 strane.
i zajebi
“Ваш коментар чека уређивање”
smara taj restriktivni stav.. ionako slabo uredjujes (filtriras).